Na zagrebačkim su se prometnicama fijakeri pojavili u drugoj polovici 19. stoljeća. Prema tadašnjim izvorima, vožnja je bila vrlo skupa, a princip sličan današnjim taksijima. Svaki je fijaker morao imati svoj broj i pločicu s tarifom vožnje. Noću su im put osvjetljavale dvije svjetiljke, a kretali su se lijevim prometnim trakom. Početne stanice bile su na središnjem gradskom Trgu bana Josipa Jelačića, na gornjogradskom Markovu trgu i u Savskoj ulici, a to se s vremenom proširilo i na ostale najvažnije prometnice u gradu. Posljednji put u funkciji gradskog prijevoza u Zagrebu bili su 1961. godine, a putnike su čekali na glavnom željezničkom kolodvoru. Viki Glovacki opjevao je upravo zagrebački fijaker u poznatoj pjesmi
'Zadnji fijaker'.
Od 1990-ih pojavile su se želje da se fijakeri ponovno nađu na zagrebačkim ulicama, ali ovaj put kao turistička atrakcija, po uzoru na Beč, a te se uloge prihvatio Josip Habrić. Njegov elegantni bijeli barokni fijaker prevozio je mnoge uglednike, državnike, činovnike, pa i glumce, sportaše, pjesnike. Na glavi je imao prepoznatljiv crni cilindar i bio je jedna od omiljenih ličnosti u Zagrebu. Habrić je vozio fijaker do 2011., kada je preminuo. I danas se takve kočije u Zagrebu mogu vidjeti samo kao turističke atrakcije, ali i to je dovoljno da se osjeti duh minulog vremena, kulture i običaja prošlih stoljeća.
