Licitar je šareno ukrašeni kolač od slatkoga tijesta koji se tradicionalno proizvodi u središnjem, ali i nizinskome dijelu Hrvatske. Njega uglavnom proizvode obrtnici- medičari, koji uz to izrađuju i druge medenjake, napitke od meda, svijeće i slično, a svi ti proizvodi najčešće se prodaju na sajmovima i proštenjima. Nekoć se tijesto za licitare utiskivalo u ručno izrađene drvene kalupe, a danas se oblikuje u limenim kalupima pa se peče, boji voćnim bojama (crvena, žuta, zelena, bijela) i ukrašava uglavnom šećernom smjesom i ogledalcima. Tradicionalno je žarko crvene boje, a proizvodi se u različitim oblicima i veličinama.
Tradicija izrade licitara započela je u srednjem vijeku, a u 16. i 17. stoljeću postupno dolazi u panonske krajeve Hrvatske. Zahvaljujući velikom umijeću te posebnom načinu oslikavanja koje su hrvatski obrtnici prenosili i razvijali s generacije na generaciju, licitar je danas postao jedan od nacionalnih simbola te predstavlja autohtoni hrvatskih tradicijski suvenir. Jedna od zanimljivih činjenica je i ta kako je 15. studenoga 2010. tradicija pravljenja licitara upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Kažu kako ljepota samih licitara može oplemeniti neki prostor, a da njihovo darivanje ili primanje može pružiti veliko zadovoljstvo. No, veliko zadovoljstvo može pružiti i pokušaj izrade vlastitih licitara. Dobri se rezultati mogu postići i nekim lako dostupnim, zamjenskim namirnicama.
Nina Jecić iz obrta Licitar podijelila je s nama svoj način izrade licitara.
Prvo se, uz dodatak licitarskog kvasca, zamijesi tijesto od brašna i vode u kojoj je otopljen šećer. Tijesto se potom razvalja, te se modla šteherima, tj. oblikuje limenim licitarskim kalupima za izrezivanje. Oblikovano tijesto slaže se u lim za pečenje, te se peče u pećnici dok ne dobije blago žućkastu boju.
Za sitne licitare, po dva se kolačića međusobno lijepe gustom smjesom brašna i vode, umetnuvši uzicu za vješanje među njih. Potom slijedi tunkanje, tj. umakanje licitara u tekući pripravak obične želatine obojene jestivom bojom u prahu (npr. onom za bojanje pisanica), nakon čega se licitari vješaju kako bi se osušili.
U konačnici slijedi ukrašavanje licitara (cifranje) jestivom smjesom (ajs). Gotovom se smjesom napuni papirnati tuljac ili šprica za ukrašavanje torti s odgovarajućim nastavkom (tilnom), te se licitar ukrasi bijelim viticama, šarenim cvjetićima, zelenom „travicom“ i sl.
I na kraju, ono što je najbolje kod samostalne izrade licitara, ako vam se konačni uradak ne svidi, uvijek ga možete pojesti.
